DAMIR AVDIĆ - Radikalno šik - CD

Da ne ispadne da su Bernays Propaganda u onoj kategoriji ‘što južnije, to tužnije’, tu je Damir Avdić – najopakiji glas i gitara Balkana s ljubljanskom adresom, koji svojom lirikom sublimira sve ono što se događa ovdje na ‘zapadnom frontu’. A stvari su radikalno šik, kako upućuje i naziv njegovog novog studijskog albuma.

Avdićev ritam objavljivanja je postao točan kao sat. Svake druge godine on na jesen ima novi album čiju aktualnost jednostavno nametne sve ono što se događa oko nas. Ovaj put kao singl prethodnica albuma išla je pjesma „Kolone“, dok su brojne vijesti iz crne kronike samo podebljavale njen značaj. Potplaćeni policijski batinaši s jedne strane, a s druge izbjeglice koje su na putu za zapad postali lovina na mračnom ‘balkanskom lovištu’. Živimo u vrijeme konstantno prikrivanog zločina čije razmjere ćemo tek saznati u vremenu pred nama kad se počne odmotavati klupko svjedočanstava, dok nas sad svako malo zapljusne vijest kako se ono što je naša predsjednica nazvala ‘laganim pushbackom’ pretvorilo i sve češće propucavanje ljudi vatrenim oružjem ili bizarne situacije u kojoj policija nigerijske studente koji su došli u Hrvatsku na natjecanje kidnapira i potom izbacuje u neko žbunje u susjednu Bosnu i Hercegovinu. Avdić ne samo da je ‘ubo’ s „Kolonama“, već kao da je proreknuo još crnji scenarij koji se upravo odvija.

Živimo u vrijeme u kojem kao da se zakoni sve više suspendiraju u praksi, ali se šira javnost ‘ne maltretira’ tim činjenicama, već ju se uljuljkuje kičastim tabloidnim univerzumom potpunih besmislica. Avdić je i odličnim coverom albuma koji je urađen baš u stilu naslovnice tabloida to istaknuo vizualno i time u tom segmentu poentirao najbolje u svojoj karijeri (ako se usporede naslovnice njegovih prijašnjih albuma).

Da je i dalje gospodar rock riffa svjedoči odmah uvodna „Nisam ja“ kojom kao da već na ‘trećoj strani svog izmaštanog tabloida’ uz šarene vijesti ‘s kraljevskih dvora’ Avdić uvali Georgea Orwella kao najvažniju šifru distopijske dekadencije u kojoj se samozadovoljno i ignorantski valjamo kao svinje, a tu temu produbljuje naredna, naslovna „Radikalno šik“, jer ako se ovo vrijeme može svrstati pod neki zajednički nazivnik to je svakako termin ‘radikalno’.

„Mund“ kroz fenomenalno izvrtanje Štulićevih stihova, koje Avdić interpretira kao : „Puštam bradu i brkove da ne ličim na Pankrte“ u prvi plan gura imperativima modnih trendova prikrivenu krizu srednjih godina gdje ne postoji vrednovanje životnih postignuća već isprazni model jalovog opiranja starosti u želji za nekom novom mladošću. Ništa drugo već ilustriranja ‘muških žrtava’ koje su potpale pod utjecaj imbecilnog trenda da do kraja života trebaju biti dječaci koji nikad nisu odrasli. Nakon tri brzopotezne (čitaj: dvominutne i trominutne) ‘vijesti i savjeta’ u „Avdićevom tabloidu“ dolazi centralna tema „Afera“. Kao i u društveno-političkom životu, tako i kod njega ona uzima najviše prostora, jer ako su u nečemo progresivni ovi naši sistemi, to je u proizvodnji afera. Damir tu gitarom oponaša one poznate napete špice preko kojih ozbiljni duboki glas spikera sije narativnu stravu i užas, s tim što njegova gitarska tema nije jingle već desetminutna hipnoza u kojoj je seksualna nastranost situiranog obiteljskog čovjeka prva vijest na tapeti.

Dok nam „Andriod“ javlja da su dlake opet u modi i kad se čini da bi album u drugoj polovici mogao malo posustati zbog količine materijala kojima Avdić bombardira čula, stvar mijenja „Žena koju sam“ u kojoj uvodna tema decentno ulazi u metriku sevdaha, ali s njom kasnije u svojevrsnu konfrontaciju ulazi ritam vojnog marša. Namjerno ili slučajno, poput nekog čudnog sundtracka koji je ostao kao zaostavština austrougarskog anektiranja Bosne – prožvakavanje kontrastnog zalogaja dvije civilizacije; grenadir marš i burek, valcer i šargija, istok i zapad. I u toj pjesmi dakako progovara ono što bi se kolokvijalno moglo nazvati bauštelskom romantikom.

Da je Avdić ujedno i pripadnik stare proto hip-hop garde i da nije bez vraga u Trnokopu vršio i utjecaj na mlađeg Edu Maajku jasno je iz pjesme-svjedočanstva „Šećer“ kojom je opet, ovog puta nakon „Kolona“ još jedno uspješno ‘iščašio’ svoj narativni model pred finalnu oluju koju donose „Sto mu neoliberala“ i „Spomenik“.

Kad zapjeva: „Sto mu neoliberala šta se ovo dešava? Žižek na policama sa sto svjetskih kuharica.“ Teško je reći da nije u stanju jasno ocrtati potpunu suludost momenta u kojem živimo – kotao u kojem je sve roba i sve je obezvrijeđeno. Posljednja „Spomenik“ kao da tvori diptih sa „Sto mu neoliberala“, te zatvara album kao komorni epilog izvrnute realnosti u kojoj epitaf više nije nešto što stoji na nadgrobnom spomeniku, već se sahranjuje s tim istim spomenikom. Radikalno? Naravno. Radikalno je šik do samog kraja albuma. Damir Avdić je ovim albumom uistinu nadmašio sebe.

Ocjena: 10/10

Zoran Stajčić, Ravno do dna
--> https://ravnododna.com/bernays-propaganda-damir-avdic-i-the-lesser-men-tri-desetke/