MAJKE - Milost - LP

Ravno Do Dna: https://www.soundguardian.com/index.php/recenzije-glazbenih-izdanja/M/77...

Autor: Toni Matošin

Kao potpisnici esencijalnih albuma ne samo hrvatskog rocka devedesetih, već i znatno šireg razdoblja naše popularne kulture, Majke danas s punim pravom pune stranice bilo koje imalo važnije antologije. "Razum i bezumlje" i "Razdor" – bio sam u to siguran tih već davnih devedesetih, a jednako sam siguran i danas, solidnih dva i pol desetljeća stariji – ulaze bez problema među deset (pa i manje!) najvećih i najznačajnijih hrvatskih rock albuma i to ne ponavljam kao floskulu, već kao postavljanje jasnog okvira, polazišta za priču koja nije išla nakon tih prvih albuma nužno prema dolje koliko je logički širila svoje rukavce i korigirala dosege. Jedna od bitnih, mada i počesto zaboravljenih postaja na tom putu bio je album "Milost" iz 1994.

Nastao nakon spomenutih remek-djela, kojima je Goran Bare s probranom vinkovačkom ekipom intuitivno, snagom golog, ali i samodestruktivnog dara iz ratnog slavonskog blata na pivom i opušcima posute pozornice iznio rock u svojoj bluzerski sirovoj, neuljepšanoj biti, novi je album neminovno donio pomak, samo što su takvi potezi u kaotičnom kolektivu poput Baretova benda, kad "znaš da postoji nešto, nešto što te tjera da praviš greške", manje pitanje osmišljene konstrukcije, a više nekontrolirani impuls. Vrlo brzo omalovažavan i od strane vlastitih potpisnika, "Milost" je bio i ostao poput neželjena djeteta, kojem je tek jedna pjesma, antologijska "Ja sam budućnost", osiguravala trajni spomen u retrospektivama i kužerskim spikama. Iz tog, kao i iz nekih više tehničkih razloga, jedini je to album iz prve faze djelovanja Majki koji nije doživio reizdanje. Do sada.

Sve navedeno u uvodnom pasusu stoji ne kao opravdanje (jer ta bi riječ bila grubo podcjenjivačka), već kao jasan ukazatelj na nužnost trajne valorizacije cjelokupnog kataloga koji je zadužio ovu kvantitetom (na mahove i kvalitetom) deficitarnu scenu, pa time i onih manje cijenjenih mu naslova. Uz to, možda produkcijski "Milost" i nije odrađen na razini koju je bend svakako zavrijedio, ali, uz sve rezerve samog Bareta, ima tu sasvim dobrih, čak odličnih pjesama koje su se, osobito, u retrospektivi, pokazale logičnom sponom između pankerske žestine te mračne gustoće ranih albuma i bluzerske ljepljivosti albuma "Vrijeme je da se krene", s kojim su Majke, ako je dotad i bilo nečije sumnje, definitivno ušle u naš rokerski kanon.

Da, "Ja sam budućnost" sjajna je pjesma, gotovo nihilistički manifest (mada Bare nikada nije bio uistinu nihilist, a čemu svjedoči već i sam naslov albuma "Milost", a i inače brojne vjerske reference, kao i stalni makar naklon prema zovu poniznosti, pa i pokajnički poriv, koliko god se mjestimice činio isforsiran) koji je zapravo krik iz grotla vremena koje je u našim koordinatama odisalo političkom i ekonomskom, pa i egzistencijalnom nesigurnošću (neki se danas novogovorom upiru to vrijeme prokazati i crnjim nego što je bilo), te kao takva jedna od najupečatljivijih i najpamtljivijih pjesama koje je Bare napisao, ali uz nju prkosno stoji jednako vrišteća "Rođen u blatu", baretovski ispovjedna naslovna pjesma, raspojasana "Postoji nešto", pa i pomalo patetična "Oslobodi se" kao klasični primjerci prepoznatljive pjesmarice od kojih bi možda koji zahvat više načinio i uvjerljiviji update krvne slike s "Razdora". Izdvojio bih čak i najčešće osporavanu pjesmu s albuma, nježnu ljubavnu baladu "Želio bih da si tu", u kojoj je Bare možda uistinu, kako je to (ne)zgodno primijetio pokojni Ante Perković, zazvučao kao Dado Topić, ali koja posjeduje sirovu finoću i krhkost koje su najavile ljepoticu poput "Odvedi me", čime svakako zavrjeđuje poseban spomen i mjesto u razvoju poetike Bareta i društva.

Gitare Zorana Čalića i Gorana Dujmića zvuk su benda na "Milosti" odvukle rukavcem southern rocka koji zapravo, opet s obzirom na nadolazeće mu albume "Vrijeme je da se krene" i "Put do srca Sunca", ali i na neke ranije pjesme, poput "Putujem", nije bio nikakvo iznenađenje niti strano tijelo u svirački uvijek, pa i najkonfuznijim i najkaotičnijim trenutcima i postavama, besprijekornoj mašineriji. "Milost" su najtrajnije nagrdile neke uistinu slabe pjesme poput "Znam ono što treba da znam" ili pomalo visećeg završnog "Svetog planeta", kao i dojam da je i bolja polovica albuma u nekim spretnijim i spremnijim rukama mogla zvučati mnogo bolje nego što to sam album ukazuje. Naravno, i sam Baretov rukopis ovdje je za nijansu pobjegao svojim finijim linijama, ali i to je neka vrsta šarma, "odlike" kakva danas čini "Milost" nečim poput (gotovo) izgubljenog dragulja. Tako je, naravno, uz manjkavosti dijela pjesama, možda i najveći "grijeh" albuma neminovna usporedba sa svojim dičnim "susjedima".

I sam se Bare naknadno, uz neizostavnu "Ja sam budućnost", vraćao nekim pjesmama sa svog najmanje dragog albuma, pa su "Oslobodi se" i "Rođen u blatu" dobile koncertni redizajn trajno zabilježen na "Život uživo", dok su na "Majke Unplugged" mjesto dobile "Milost", "Mala ima sliku" i "Zauvijek". Vjerujem da će i ovo reizdanje albuma, makar i bez redizajna pa čak i bez bonus materijala, osvježiti i uljepšati sliku barem većeg dijela "Milosti" kao albuma bez kojeg bi cijela dinamika razvoja Majki bila van škvare, odnosno, zbirke koja se presudno usidrila usred opusa senzibilnog na svoja ishodišta i ušća koliko i snažnog te nepredvidljivog u stavu i pozi.

Inače, ovo reizdanje dolazi "u paketu" s još jednim slabije svijetlećim primjerkom hrvatske rock-pjesmarice devedesetih, prvijencem Pips Chips & Videoclips "Shimpoo Pimpoo", oba pod naljepnicom Croatia Records i Heroj ulice, a navodno slijede i vinili. Bez obzira na dosadašnju reputaciju ovih naslova – ili upravo zbog nje – hvale vrijedan diskografski potez.